Definiranje kriterija jednakovrijednosti – začarani krug?

Jedna od možda najkomentiranijih odredbi, kako ranijih tako i važećeg Zakona o javnoj nabavi je odredba sukladno kojoj tehničke specifikacije ne smiju upućivati na određenu marku ili izvor, ili određeni proces s obilježjima proizvoda ili usluga koje pruža određeni gospodarski subjekt, ili na zaštitne znakove, patente, tipove ili određeno podrijetlo ili proizvodnju ako bi to imalo učinak pogodovanja ili isključenja određenih gospodarskih subjekata ili određenih proizvoda, osim ako je to opravdano predmetom nabave.

Upućivanje je iznimno dopušteno ako se predmet nabave ne može dovoljno precizno i razumljivo opisati, pri čemu takva uputa mora biti popraćena izrazom »ili jednakovrijedno«, a naručitelj je u tom slučaju obvezan u dokumentaciji o nabavi navesti kriterije mjerodavne za ocjenu jednakovrijednosti predmeta nabave.

Pritom je dvojbeno na koji način tumačiti odredbe članka 210. ZJN 2016 stavaka 1. i 2. odnosno, postavlja se pitanje da li se iznimke kada je upućivanje dozvoljeno primjenuju kumulativno ili alternativno. Naime, članak 1. definira dozvoljenu iznimku u slučaju ako je „to opravdano predmetom nabave“, dok stavak 2. definira iznimku u slučaju da „se predmet nabave ne može dovoljno precizno i razumljivo opisati“. Dvojebno je predstavlja li stavak 2. samo razradu situacije koja je navedena u stavku 1. i koja glasi: „ako je to opravdano predmetom nabave“.

Nadalje, u praksi se nameće logično pitanje – ako se radi o predmetu nabave koji se ne može dovoljno precizno i razumljivo opisati, pa naručitelj iz tog razloga upućuje na određenu marku, na koji način naručitelj uopće može definirati kriterije mjerodavne za ocjenu jednakovrijednosti? S druge strane ako naručitlej definira kriterije mjerodavne za ocjenu jednakovrijednosti zašto iste te kriterije za ocjenu jednakovrijednsoti nije definirao kao minimalne tehničke karatkteristike predmeta nabave (odnosno upitno je stoji li tada konstatacija da taj predmet nabave naručitelj nije mogao precizno i razumljivo opisati) bez da je uopće upućivao na određenu marku ili izvor.

S druge strane, to upravo govori u prilog tumačenju da odredba članka 210. stavka 2. ZJN 2016, kada definira iznimku od nemogućnosti upućivanja na marku ili izvor (na način da spominje predmet nabave koji se ne može dovoljno precizno i razumljivo opisati) ne predstavlja samo razradu iznimke od upućivanja na marku ili izvor koja je definirana u stavku 1. predmetnog članka (ako je to opravdano predmetom nabave), već se radi o dvjema odvojenim osnovama za odstupanje od zabrane upućivanja na marku ili izvor.

Državna komisija u čitavom nizu svojih rješenja penalzira naručitelje koji u dokumentaciji o nabavi upućuju na marke ili izvore, a da pritom ne određuju mogućnost nuđenja jednakovrijednosg proizvoda. Tako u rješenju Klasa: UP/II-034-02/17-01/796 DKOM navodi: „Dakle, naručitelj je u spornoj točki tehničke specifikacije zahtijevao isključivo operacijski sustav Windows, bez da je omogućio nuđenje jeđnakovrijednog operacijskog sustava niti je naveo kriterije mjerodavne za ocjenu jednakovrijednosti predmeta nabave. Propisujući tehničke specifikacije na prethodno opisani način, naručitelj je postupio protivno odredbama članka 205., 206. i 210. stavak 2. i 3. ZJN, te je slijedom navedenog, a radi nužnosti omogućavanja jednakog pristupa postupku javne nabave i izbjegavanja stvaranja neopravdanih prepreka za otvaranje javne nabave tržišnom natjecanju, navedeni žalbeni navod žalitelja ocijenjen osnovanim.“

Jednako tako, u rješenjima DKOM poništava i dokumentaciju o nabavi, ako žalitelj ukazuje na okolnost da naručitelj, iako je upućivanje na marku ili izvor popratio izrazom „ili jednakovrijedan“, nije propisao kriterije mjerodavne za ocjenu jednakovrijednosti (npr. Klasa: UP/II-034-02/19-01/462).

S druge strane, u novijim rješenjima DKOM u slučajevima kada je naručitelj odredio minimalne tehničke karakteristike predmeta nabave smatra da je time ujedno odredio i kriterije mjerodavne za ocjenu jednakovrijiednosti. Tako se u obrazloženju rješenja Klasa: UP/II-034-02/17-01/185) navodi slijedeće:

„Žalitelj smatra da je naručitelj pod točkom 13. dokumentacije o nabavi dopustio mogućnost nuđenja jednakovrijedne opreme, ali da je propustio navesti kriterije mjerodavne za ocjenu jednakovrijednosti predmeta nabave. Provjeravajući ovaj žalbeni navod utvrđeno je da je točkom 13. dokumentacije o nabavi propisano da je Tehnička specifikacija predmeta nabave, prema priloženom troškovniku i projektnoj dokumentaciji. Za sve proizvode/materijale za koje je u troškovniku upisana „marka“ ili proizvođač ponuditelj može nuditi i jednakovrijedne proizvode, uz obvezno navođenje imena (sukladno navodima u troškovniku). Uvidom u tehničke specifikacije utvrđeno je da je naručitelj u troškovniku jasno propisao koje minimalne ili bolje karakteristike LED svjetiljke ponuditelji moraju zadovoljiti, odnosno odredio je kriterije mjerodavne za ocjenu jednakovrijednosti predmeta nabave, primjerice ukupnu snagu sistema, izvor svjetiljke, efikasnost, životni vijek. Slijedom navedenog, budući da je naručitelj u dokumentaciji o nabavi odredio kriterije mjerodavne za ocjenu jednakovrijednosti predmeta nabave čime je postupio sukladno odredbi članka 210. Zakona o javnoj nabavi, žalbeni navod je ocijenjen neosnovanim.“

Posebnu pažnju u ovom pogledu treba posvetiti postupcima nabave roba, radova i usluga financiranim iz europskih fondova u okviru ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava. Središnja agencija za financiranje i ugovaranje programa i projekata europske unije (u daljenjem tekstu: SAFU) objavila je na svojim mrežnim stranicama Upute za korisnike i popis najčešćih pogrešaka prilikom provođenja postupaka javne nabave financiranih u okviru ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava u kojima se kao jedna od najčešćih pogrešaka navodi upravo postupanje naručitelja protivno čl. 210. ZJN 2016 na način da se u tehničkim specifikacijama neopravdano upućuje na određenu marku ili izvor bez da se isto poprati izrazom „ili jednakovrijedno“, ali i propust naručitelja da pritom navede kriterije mjerodavne za ocjenu jednakovrijednosti. Upravo u spomenutim uputama za korisnike i SAFU upućuje na spomenute teškoće u definiranju kriterija mjerodavnih za ocjenu jednakovrijednosti te navodi slijedeće:

„Svakako predlažemo izbjegavati upućivanje na određenu marku, izvor ili tip, s obzirom na to da je dosadašnje iskustvo pokazalo da naručitelji vrlo rijetko uspiju dokazati opravdanost takvog korištenja jer najčešće sama činjenica da su raspisani kriteriji jednakovrijednosti (što su u pravilu zapravo minimalne tražene tehničke karakteristike predmeta) upućuje na zaključak da je upućivanje na određenu marku / izvor i sl. neopravdano i bespotrebno.“